Surove Strasti

Damjan Geber: Preko grešaka do uspjeha

Za Surove Strasti piše: Damjan Geber, arhitekt koji je prešao u nešto više i šire – istraživača kako se ljudi ponašaju u prostorima koji ih okružuju – osobito poslovnim prostorima – i biznismena koji taj način razmišljanja kako u njih uklopiti poslovne ciljeve i arhitekturu, a ne samo estetiku, uspješno prenosi u poduhvate kako kod nas tako i u inozemstvu. Damjanov studio Brigada je jedan od najboljih i najpoznatijih domaćih dizajnera poslovnih prostora. S Damjanom smo razgovarali u podcast epizodi #113.

Greške su najvrijedniji kapital koji imamo

Uobičajeno je da u intervjuima, podcastima ili predavanjima pričamo o putu do uspjeha, najuspješnijim projektima i pokazujemo se u najboljem svjetlu. Međutim, put do uspjeha je  jednako često popločan greškama, a one najgore su ujedno i najvrjedniji kapital koji imamo… ako iz njih uspijemo naučiti vrijednu lekciju za budućnost. Jer greška je loša stvar samo ako ju ne prihvatimo kao vrijednu lekciju i na najbolji mogući način ne ispravimo. Ovaj tekst će govoriti upravo o nekim od najzanimljivijih, ali i najsmješnijih grešaka koje smo u Brigadi učinili te kako su nam one pomogle da budemo još bolji u tom što radimo.

Kako bi zaštitio aktere ovih situacija (bilo da se radi o kolegama ili klijentima), nećemo nikoga imenovati i nastavit ćemo s naracijom iz prvog lica. Jer na kraju dana, sve greške koje se dese tijekom razrade projekta su prije ili kasnije i moja odgovornost. 

1. Brzina i Excell se ne vole

Razrađivao sam projekt ureda u kojem je između ostalog bilo potrebno osmisliti i unikatne radne stolove. To nije čest slučaj, jer se u pravilu, na žalost, radni stolovi naručuju po principu najjeftinije ponude za četiri noge s iveral pločom, iako su oni jedan od najjačih prostornih elemenata u radnom prostoru te uvijek zauzimaju zaista veliku površinu. Međutim, u ovom uredu je gotovo svaki komad namještaja bio unikatno dizajniran. Nije se radilo o velikom prostoru, ali obzirom da se radilo prilično dosadnoj hali bez ikakvih zanimljivih detalja, upravo pregradama, policama za izlaganje njihovih proizvoda i radnim stolovima odlučili smo stvoriti jedinstveni prostorni doživljaj povezan s njihovim brandom. Cijeli projekt je tekao prilično glatko, ali u dosta kratkim vremenskim okvirima, što je značilo i brzo reagiranje i dizajn gotovo paralelno sa samom izvedbom. Nakon prihvaćanja dizajna svih komada namještaja trebalo je u jedan dan izraditi excell tablicu s popisom svih tih elemenata koja bi se poslala izvođačima za produkciju. Uslijed brzine, umora ili nedostatka kave, klasične dimenzije stolova su umjesto 160x80cm postale stolovi od 180x60cm!? 

Naravno, nitko to nije primijetio do same montaže kada sam prilikom finalnog obilaska primijetio da nešto nije baš onako kako bi trebalo biti, ali tek nakon višestrukih šetnji prostorom uspio sam primijetiti o čemu se radi, a tek nakon par dana traženja razloga zašto se to desilo uopće primijetiti gdje je u tom kompleksnom procesu uopće nastala greška. Povratkom u taj uredski prostor s konačno ustanovljenim razlogom za propust i spremnom isprikom uz naknadu troška dorade, desilo se ono nevjerojatno… nitko zaposlenicima nije rekao da su stolovi krivo izvedeni te su oni rasporedili svoje kompjutore i papire po ovim neobično dugim i uskim stolovima, a njihova reakcija je bila više nego pozitivna. Naime, tipologija rada u toj firmi je takva da imaju puno papirnate dokumentacije te im je klasična dubina od 80cm slabo iskoristiva, a nikad nisu imali dovoljnu širinu da pregledno rasporede sve dokumente. Ovakvi neuobičajeni stolovi su zapravo savršeni za njih i jednoglasno su se izborili da ostanu baš takvi. Uski i dugački.

Što smo naučili: Uvijek odmoran ispunjavaj Excellicu za narudžbu, ali i dobro prouči navike zaposlenika ureda koji projektiraš jer ustaljena rješenja nisu nužno najbolja.

2. Boce i čaše se proizvode u standardnoj veličini

Radio sam projekt malog kafića u Zagrebu i iza šanka se u nišu između stupova smjestila unikatna polica za boce i čaše koju smo dizajnirali. Greškom su izvođači izveli nišu dvadesetak centimetara uže nego što je bilo planirano te smo odlučili suziti i samu policu kako bi mogla stati u taj prostor. Kako se radilo o zaista jednostavnom zadatku, prepustio sam to mladoj dizajnerici na praksi koja je vrlo brzo taj zadatak i odradila. Istog dana sam poslao nacrte u proizvodnju te gotovo zaboravio na tu policu rješavajući tekuća pitanja na ostatku izvedbe kafića. Sve je na kraju montirano, namještaj je došao, stigla je i oprema, krenulo je punjenje robom i pripreme za svečano otvorenje.

Te večeri stiže poziv vlasnika kako mu niti jedna boca ili čaša ne stanu na policu iza šanka. U nevjerici dolazimo provjeriti kakve je to goleme boce i čaše naručio, ali ispada da su sve u gabaritima po kojima smo i izrađivali policu. Nakon temeljitog detektivskog posla otkrili smo razlog… mlada kolegica je umjesto običnog sužavanja police, cijelu policu, uključujući sve boce i čaše na nacrtima, proporcionalno smanjila (skejlala). Mojim letimičnim pogledom nacrta prije slanja bravarima sve je izgledalo kako treba te sam uz škrgutanje zubima objasnio da ćemo proizvesti novu policu o vlastitom trošku. Srećom stara polica je baš lijepo sjela na naš uredski zid i idealnih je dimenzija za stručnu biblioteku 🙂

Što smo naučili: Greške mlađih kolega praktikanata je na njihovom mentoru te on mora detaljno pregledati baš svaki nacrt koji se šalje u proizvodnju, a iskreno priznanje pogreške i pronalazak pravednog rješenja najbolji je put do dugoročne uspješne suradnje.

3. Pedeset nijansi sive

Prilikom preuređenja vlastite agencije, u kojoj smo naravno sami sebi bili najgori klijent, došlo je vrijeme za finalno bojanje reprezentativnih soba za sastanke tik prije svečanog useljenja. Iz ton karte odabrali smo točan ton sive oko kojeg smo se svi složili gledajući ga iz svih mogućih kuteva uz veliki uredski prozor. I da… ipak su točne predrasude da dizajneri obožavaju sve tonove sive, kad žele biti divlji i udaljiti se od bijele i crne. Radnici su neumorno cijeli vikend bojali te goleme pet metara visoke zidove kako bi završili na vrijeme do finalnog obilaska u ponedjeljak ujutro.

Došao je taj veliki ponedjeljak, ušla je visoka delegacija kreativnih direktora i arhitekata u lift, otvorila su se vrata našeg kata i… cijeli ured je bio pobojan u savršen ton lavande!? Svi pogledi su se u trenutku usmjerili u mene, a ja sam samo slegnuo ramenima i usmjerio pogled prema radnicima. Nakon podužeg objašnjavanja da nisu pogriješili pri miješanju boje i da je to upravo naš odabrani ton koji smo im javili. Uzeli smo ton kartu do lifta i još jednom pogledali u nju te shvatili da pod umjetnim svjetlom, udaljeno od prozora kroz koji upada jarko sunce, naš odabrani sivi ton zaista postaje lavanda. Nismo imali izbora nego dogovoriti ponovno bojanje svih zidova te useljavanje u ostatak ureda dok se ovaj dio ne završi, a uz to smo dodali i velike porcije ćevapa za sve radnike, ali i Brigadire.

Što smo naučili: Ton karta se NIKAD ne gleda na suncu ili boljem svjetlu od onog koji se nalazi baš u toj prostoriji koja se boja jer sunčevo svjetlo svojim spektrom može znatno izmijeniti odabranu boju.

4. Uvijek znaj, nikad ne pretpostavljaj

Radovi na završetku jednog dućana u Splitu privode se kraju, otvorenje je za par dana i još je potrebno samo montirati svjetleću reklamu, napuniti robu, počistiti i sve je spremno za event otvorenja. Kako je u staroj splitskoj jezgri zabranjeno stavljati svjetleće reklame na fasadu, odlučili smo našu postaviti unutar izloga te smo tako i označili na projektu. Izvođači su došli na lokaciju, montirali reklamu večer prije otvorenja i vratili se u Zagreb. Sve je izgledalo glatko i bez ikakvih poteškoća. 

Međutim, ranom zorom stiže poziv vlasnika koji u čudu pita zašto smo projektirali reklamu koja je okrenuta prema interijeru trgovine, umjesto prema ulici!? Njegov poziv sam pripisao tremi pred otvorenje jer ništa drugo nije moglo objasniti takav čudan poziv te sam ga zamolio da pošalje fotografiju sporne reklame. Na moje veliko iznenađenje, reklama je zaista bila montirana okrenuta prema interijeru umjesto ulici. Kada sam se čuo s monterima oni su sasvim mirno rekli da je to upravo ono što smo i projektirali, tj. reklama je postavljena unutar izloga kako i piše u nacrtima. Nekoliko poziva kasnije i većeg broja manje ili više uljudnih argumenata, uspjeli smo dogovoriti da se reklama ipak mora okrenuti prema ulici. Činjenica da bi netko mogao shvatiti da reklama ‘unutar izloga’ znači da je ujedno i okrenuta prama interijeru, a ne samoj ulici, nije mi bila ni nakraj pameti, ali možda je trebala.

Što smo naučili: Koliko god nešto izgledalo samo po sebi razumljivo, uvijek je potrebno biti nedvosmisleno jasan i što detaljnije opisati svaki detalj, bez pretpostavljanja da svi suradnici jednako čitaju ili razumiju isti opis. 

Kao bitan element svakodnevnog učenja i napredovanja u Brigadi, ovi primjeri doveli su i do nekih konkretnih intervencija. Nisu baš zahtjevne i svi bi ih mogli primijeniti u kratkom roku. Npr. na komunikacijskom alatu koji koristimo (Slack) uveden je kanal ‘Što smo naučili’ gdje među cijelim timom dijelimo sve slične situacije te redovito održavamo interna predavanja i diskusije na kojima dijelimo pozitivna i negativna iskustva na projektima. A jedna od najlakših intervencija, iako zvuči malo totalitaristički, bilo je tiskanje natpisa na zidu agencije koji kaže: Uvijek znaj, nikad ne pretpostavljaj!

Podcast intervju s Damjanom možete poslušati u epizodi #113 Surovih Strasti.