Surove Strasti

Berislav Nadinić: Ključna karakteristika svakog vođe

Za Surove Strasti piše: dr.sc.Berislav Nadinić, specijalist za analize rizika u financijskom sektoru, s kojim smo razgovarali u epizodi 70.

Počnimo sa jednom temom o kojoj se jako malo govorilo posljednjih nekoliko godina – Donald Trump. Naravno, ova prethodna izjava je čisti sarkazam jer su o Trumpu napisani milijuni i milijuni redaka, no zanimljivo se fokusirati na možda jedinu kritiku 45. Predsjednika SAD-a koja je u stvari neopravdana.

U moru potpuno opravdanih kritika Donalda J. Trumpa (povlačenje iz Sporazuma iz Kyotoa, diskutabilna kvazi America First politika, da samo navedemo dvije), često se provlači lajt motiv da je Trump loš poduzetnik. Sprda se sa činjenicom da su propali Trump Airlines, Trump Steaks kao i da je Trump uspio propasti čak i sa kasinom u Atlantic Cityu, manjoj i puno kišovitijoj verziji Las Vegasa na istočnoj obali SAD-a. Barata se iznosom gubitka od skoro milijardu dolara u deset godina, što sam Trump panično pokušava prikriti neobjavom godišnjih povrata poreza što je bila nepisana praksa dosadašnjih stanara Bijele Kuće.

Je li Trump dobar ili loš poduzetnik? Koliko je bio umješan u sumnjive građevinske dealove u New Yorku? Pa to u stvari za našu priču nije ni bitno. Bitno je da je bio poduzetnik i da je pokušavao nešto napraviti – loše odreske, kičaste zgrade ili neuspješni kasino. Drugim riječima, svojim poslovnih poduhvatima se izlagao riziku. U njegovom slučaju izlagao se riziku od financijskog gubitka, što se na kraju i obistinilo višestrukim bankrotima. Da, kao što njegovi kritičari kažu, imao bi više da je nasljedstvo svog oca ubacio u indeksni fond, no to bi bio ekvivalent hrvatskog iznajmljivanja babinog apartmana. Rentijerstvo.

RAZLOZI ZA OPRAŠTANJE SKANDALA

Homo sapiens sapiens je društveno biće i na vrhu socijalne strukture želi vidjeti pojedince koji se izlažu riziku i što je još bitnije snose posljedice negativnog razvoja događaja uslijed izlaganja riziku, odnosno da je njihova koža u pitanju – skin in the game, bez obzira da li je riječ o financijskoj propasti ili gubitku života. I tu leži jedan od odgovora zašto su se Trampu tijekom izborne kampanje opraštali skandali koji bi nekom političaru uništili karijeru – ljudi su spremni puno toga oprostiti vođama koji se izlažu riziku. Pogledajte samo poduzetnike koji su se izlagali finanijskim rizicima kao što su Elon Musk ili recimo mesija nerdova Steve Jobs – prema navodima prijatelja i/ili kolega riječ je ljudima jako teškog karaktera, da se diplomatski izrazimo.

No vratimo se na Donalda J. Trumpa, osobu kojoj nije strano izlaganje financijskim rizicima. Postoji jedna osoba koju Trump patološki mrzi i to nije, usprkos napadima tijekom predsjedničke kampanje njegova protukandidatkinja Hillary Clinton, nego pokojni američki senator John McCain. Mržnja je toliko velika da je tijekom posjeta Japanu Mornarica SAD-a morala zaklonili naziv broda nazvan po McCainovom ocu i djedu, obojici admiralima.

John McCain je također bio svakakav i njegovo veličanje od strane neokonzervativaca je dobrim dijelom neopravdano, ali jedna stvar mu se ne može osporiti – izlaganje riziku, odnosno vlastite kože. Iako se kao sin i unuk visoko pozicioniranih časnika mogao izvući od služenja u Vijetnamu, McCain je kao mornarički pilot odradio više desetaka misija nad Vijetnamom gdje je na kraju i oboren. Proveo je pet i pol godina u vijetnamskom zatočeništvu gdje je bio redovito mučen tako da do kraja života zbog smrskanih ruku i ramena nije mogao podići ruke.

Za Donalda Trumpa, koji se od Vijetnama izvukao lažnom liječničkom potvrdom, to je teško izdrživo. Hillary Clintom, osoba koja personificira igranje na sigurno, nikada nije bila prijetnja Trumpu, nego osobe iz političke arene koje su se više od njega izlagale rizicima, a takvim je svega nekolicina. Nije ni čudo da je Trump napadao i relativno nepoznatu demokratsku senatoricu Tammy Duckworth, koja je kao pilot oborenog Black Hawk helikoptera izgubila obje nogu u Iraku.

KOCKANJE VLASTITIM ŽIVOTOM

U principu, izlaganje rizicima, odnosno kockanje vlastitim životom je nešto što se podrazumijevalo od političkih vođa i vladara kroz povijest – dio nepisanog dogovora između vladara i vladajućih. Vrlo malo rimskih careva je umrlo u vlastitom krevetu, većina je poginula u ratnim pohodima a nezanemariv broj je poginuo u nekoj bitki, dok je car Valerijan čak skončao u Perzijskom zarobljeništvu. Čak i najbogatiji čovjek Rima, Marko Licinije Kras (narodski Krez), je poginuo u borbi s Perzijancima.

Nije sve izlaganje rizicima nužno bilo u ratovanju – prvi rimski car August je bio svjestan da je očajan vojskovođa pa je ratovanje prepustio sposobnom Marku Agripi no shvatio je što rimski narod traži od njega kao vladara – izlaganje nekoj vrsti rizika – pa je redovito po Forumu šetao bez tjelohranitelja. Naravno, to je rezultirao pokušajem ubojstva kada je August izboden, no za Rimljane je sve to bio dio karakterne crte koja se nazivala gravitas – hrabrost i mirnoća u pogibelji.

Gledano iz današnje perspektive recimo Napoleonovo ili Wellingtonovo izlaganje protivničkoj paljbi izgleda sumanuto, ali svi povijesni vođe su intuitivno shvaćali tu lekciju – da se moraju izlagati riziku i snositi posljedice, makar jedna od njih bila i gubitak vlastitog života.

Teško je nama razumljivo kako je tijekom Drugog svjetskog rata etablirana holivudska zvijezda James Stewart, iako je bio debelo prestar i premršav, završio kao zapovjednik eskadrile B-17 letećih tvrđava i odradio dvadeset misija nad nacističkom Njemačkom, uključujući i skoro pa suicidalni napad na Schweinfurt koje je rezultirao strašnim gubicima po američke bombardere. Inače, dvadeset posto je bila vjerojatnost da posada doživi i preživi dvadeset misija nad Njemačkom.

JUNACI 2. SVJETSKOG RATA I JOHN WAYNE

Zanimljivo je da je najstariji član posade u nekom B-17 bombarderu nad Njemačkom bio četrdesetogodišnji strojničar Clark Gable, poznatiji kao Rhett Butler iz Prohujalo sa vihorom i da je Hitler, njegov veliki obožavatelj, osobno ponudio pozamašnu nagradu lovačkom pilotu Luftwaffea koji obori avion sa Gableom. Stewart i Gable nisu bili jedini, daleko od toga – Lee Marvin je ranjen na Okinawi, David Niven, prvi negativac iz serije filmova Pink Panther je kao pripadnih SAS-a likvidirao Nijemce u okupiranoj Francuskoj, a Gableov kolega iz Prohujalo sa vihorom Leslie Howard koji je sudjelovanje u ratu platio životom.  Jedan od rijetkih holivudskih glumaca koji nije sudjelovao u ratu je bio John Wayne, koji je ostao u SAD-u i paradoksalno snimao ratne filmove.

Zgodno je napomenuti da je i Winston Churchill, usprkos svojim manama, razumio potrebu izlaganju riziku kao ključnu karakteristiku svakog vođe – tražio je da se iskrca u Normandiji u prvom valu, no kada je Britanska vojska odbila njegov zahtjev i pustila ga tek nekoliko dana kasnije na obalu, na užas svih ručao je samo par stotina metara od njemačkih linija. Sa druge strane, Hitler se bojištu u Normandiji približio na tri stotine kilometara i ubrzo je zaključio da je – preblizu.

LEKCIJA IZ POVIJESNIH ANEGDOTA

Koju konkretnu lekciju možemo mi kao pojedinci društvo izvući iz ove hrpe povijesnih anegdota? Pogledajmo prvo jednu instituciju koja ima jako dobar njuh za izlaganje riziku – britansku kraljevsku obitelj. Kao što nisu imali prilike u čas posla razriješiti sa svojom prošlosti (promijenivši ime iz Saxe-Coburg-Gotha u Windsor tijekom Prvog svjetskog rata), riješiti se karizmatičnog prijestolonasljednika (filonacist Edward VIII), prihvatiti nove tehnologije (radio, televizija…) tako su instinktivno razumjeli da ako ih već porezni obveznici financiraju da moraju sa njima snositi posljedice.

Britanska kraljevska obitelj je sjedila u Buckinghamskoj palači za vrijeme zračnih napada Luftwaffea i odbila evakuaciju u Kanadu, mlada princeza Elizabeta je služila kao mehaničarka, a istakli su se i u kasnijim sukobima – princ Andrew je za vrijeme Falklandskog rata bio pilot helikoptera koji je služio kao mamac za argentinske Exocet rakete da ne pogode britanske ratne brodove, a i princ Harry se u privim linijama borio protiv Talibana u Afganistanu.

NUŽNOST IZLAGANJA RIZICIMA

I koji je onda zaključak ovog povijesnog pregleda? Pa vrlo jednostavno – ljudi instinktivno ne vole kada oni koji su na vlasti izbjegavaju posljedice svog djelovanja, ne izlažu se riziku, odatle i posprdno korištenje izraza “elita” i kako su iste izgubile kontakt sa narodom. Jer bez obzira na površnu manifestaciju populizma, dijeljenje grafa ili rukovanje sa biračima nije dovoljno – dugoročno vladajući se moraju izlagati rizicima, ma koliko oni zanemarivi bili. Jer ako vas čuva državna plaća ili državni bailout, ne trebate se brinuti o financijskim ili bilo drugim posljedicama što otvara put poslije nas potop mentalitetu.

U SAD-u vas kao bivšeg senatora ili kongresmena čeka posao u financijskoj / duhanskoj / tehnološkoj industriji ili kao dobro plaćeni lobist – ne snosite posljedice vašeg djelovanja ili nedjelovanja.

Samim time, izolacija od posljedica vašeg djelovanja otvara mogućnosti za pre-rizično ponašanje. Lako je ići u rat protiv Irana ako ni vi ni vaša obitelj neće biti na bojištu, za razliku od Julija Cezara ili Aleksandra Makedonskog.

Lako je pljuvati EU kao izvor svih zala dok u džepu imate EU putovnicu i vaša imovina i djeca su u toj istoj “zloj” EU. Djeca Nigela Faragea, glavnog zagovornika Brexita, imaju i njemačko državljanstvo, kao i većina političara zemalja istočno od EU.

Isto tako, zašto bi vas kao hrvatskog političara zanimale promjene i rezovi koji će poboljšati stanje u državi srednjoročno? Ako vas čeka pozicija u Europskoj komisiji, parlamentu, agenciji ili što god, zar je to uistinu bitno? Djeca će za deset godina biti na studiju u SAD-u, Njemačkoj ili Švicarskoj, posao i imovina je na Zapadu, a dva-tri tjedna na Jadranskoj obali će se preživjeti.

Razgovor s Berislavom možete poslušati u epizodi 70 Surovih Strasti.