Surove Strasti

Tomislav Pancirov: Trebamo li tražiti sreću u poslu i što ako je nađemo?

Za Surove Strasti piše: Tomislav Pancirov, lifestyle poduzetnik koji djeluje kao neovisni kreativni i digitalni marketinški konzultant. Lifestyle poduzetništvo stavlja kvalitetu života ispred potencijalnog profita. S Tomislavom smo razgovarali u podcast epizodi #047.

Sjećam se kao da je bilo jučer, ponovo sam na još jednom novom poslu osjetio ono neslaganje sa samim sobom i trenutnom situacijom. Na neki način sam se sramio sebi priznati da nisam sretan jer prema van – sve je izgledalo idilično. Odličan poslodavac, super projekti, kreativno okruženje i napredak. Pošto nisam nikad bio osoba koja je prihvaćala status quo ubrzo sam shvatio da na tom, a vjerojatno ni na bilo kojem drugom poslu u ulozi zaposlenika, neću više pronaći sreću. Kako je uopće nestala sreća u naizgled idiličnoj situaciji? Vjerujem da se jednostavno radilo o tempu.

Tempo ili brzina izvođenja važan je dio svakog glazbenog djela, treninga ili partije šaha. Kako bi napredovali u bilo kojem pa tako i životno-poslovnom smislu moramo znati svjesno usporiti ili čak potpuno pauzirati. Za mene je dakle jedini put ka sreći u poslu bilo poduzetništvo, no pouka ove priče može se primijeniti i na situacije u kojima niste sami sebi šefovi. Sloboda može biti blagoslov, ali i prokletstvo ako niste spremni sami uzeti uzde u svoje ruke i voditi sebe kroz ovaj proces.

Dvije su tipične slike poduzetnika prisutne u medijima – jedna o kojoj danas nećemo pričati su ljudi za koje ne znamo čime se bave koji si olako dodaju popularne epitete, druga slika su poduzetnici kojima riječ „Hustle“ piše na čelu. Za ovaj garyveejevski pojam Google translate piše ovim redom: prostituirati, energično raditi, gurati i životariti (da ne bi krivo shvatili, super su mi ideje o kojima Gary Vaynerchuk priča, iako mi je dugo trebalo da prihvatim njegov, za mene, prenabrijan stil). Fascinira me što točno opisuju kako ja to vidim pa krenimo redom.

Zašto prostitucija? Jer takav tip poduzetništva doslovno znači prodaju tijela za novac – ne u seksualnom smislu, naravno. Ovaj poduzetnik vulgaris žrtvuje svoje tjelesno zdravlje za financijsku korist. Niz neprospavanih noći preko prehrane koju ne može spasiti ni tanko narezana kriška crnog kruha začinjeno s danima sjedenja u lošim open-space uredima s kritično lošom rasvjetom i neergonomskim stolicama recept je za podužu hospitalizaciju.

Ono što im se mora priznati je energičnost u poslu. Od toga možemo puno naučiti, nešto pozitivno i nešto negativno. Nitko ne želi raditi s ljudima koji nemaju energije, koji ne vide prilike, koji su da to kolokvijalno kažem mrtva, a uz to i negativna puhala, ali ni pretjerana energičnost nije dobra u smislu da ne znaju kada stati na loptu, da svaka sitnica predstavlja jednaku lažnu potrebu okupljanja tima, pričanja o idejama i mijenjanju svijeta. Smiri se. Sve će biti ok.

Guranje je ponovo medalja s dvije strane. Ako ne guraš i nisi uporan u onom što želiš postići nećeš daleko doći, ali i ovo treba uzeti s dozom zdravog razuma. Neke situacije se neće dogoditi i to je ok. Neki projekti neće proći i to je ok. Neće sve biti onako kako smo zamislili ma koliko mi bili uvjereni da je to najbolji put. Prihvaćanje poraza je jednako važno kao priprema za pobjedu ako smo spremni učiti iz njega.

Eto nas i na najtužnijem prijevodu – životarenju. Kako je moguće da netko koga se predstavlja kao izrazito uspješnu osobu s lijepom financijskom podlogom zapravo životari. Moguće je jer nema pravilno posložene prioritete. Netko tko će propustiti druženja s prijateljima, rođendane, godišnjice, tko ne ode na kavu bez ideje o networkingu, tko nije cijeli vikend gledao tupavu seriju na Netflixu, tko ne može uživati opušteno u odmoru stvarno životari. Ne kažem da ove aktivnosti trebaju preuzeti većinu vremena, ali jednostavno ne možemo stalno biti produktivni.

Kada sam tek krenuo u svoj poduzetnički poduhvat nisam imao previše slika poduzetnika kakav sam želio biti pa sam je sam stvorio. Stvorio sam sliku nekog tko radi od kuda želi, tko ne uzima poslove zbog novca već zbog toga jer želi na njima raditi, nekoga kome su trening i kava s prijateljima jednako važni kao i poslovna prezentacija, nekoga kome je posao tu radi života, a ne život radi posla. Lifestyle poduzetništvo. Digitalno nomadstvo. Holistički biznis. No vratimo se malo u realno provođenje svega. Koliko god sam bio spreman na sve i meni je bilo teško odrediti ispravan tempo što direktno utječe na sreću.

Pošto sam svakodnevno bio u balansu nisam osjećao potrebu za potpunim odvajanjem od posla u obliku godišnjeg odmora, ali čim se tempo malo povećao i balans više nije bio idealan osjetio sam kako nešto nije ok. Zatim sam usporio tempo i dalje lijepo radio i zarađivao, ali sam počeo osjećati pritisak koji sam sebi sam nabijao. Nije ti već neko vrijeme izašao YouTube video, nisi napisao novi blog, projekt koji si planirao nije još izašao. Grižnja savjesti koju osjećaš radi usporavanja je najgora kada si sam sa sobom. Kada nemaš konstantne validacije iz vanjskog svijeta moraš se okrenuti sebi. Smiriti. Kontemplirati. Sve što se događa poslije toga je neki novi oblik smirenosti u poslu. Nedavno sam shvatio kako više uopće nemam stresa. Ne znam kad sam zadnji put osjetio onaj donekle paničan drhtaj uzrokovan vibracijom mobitela. Slobodan sam u ovom smislu od vanjskih slika uspjeha, ali i samoga sebe.

Dakle trebamo li tražiti sreću u poslu? Definitivno. Kada posao krenemo gledati na jedinstven način s privatnim životom zapravo nemamo druge opcije. Ako dobijemo priliku usporiti tempo, možda je pronađemo i na istom mjestu jer nam je cijelo vrijeme pred nosom, ali je od brzine ne možemo iskusiti.

Što kada nađemo tu sreću? Ako ne pazimo, jako brzo može nestati, ali ovo ovisi i o tome zašto radimo ono što radimo. Kažu da je najbolji posao rješavanje nekog osobnog problema uz viši cilj. Taj viši cilj, svrha, razlog zbog kojeg bi i besplatno radili ono što radimo daje nam energiju i sreću kakvu ne možemo ni zamisliti ako nismo u toj situaciji. Zato korak po korak, dan po dan, aktivno stvarajmo svoj sretni svijet, na poslu i van njega, jer ako se sami ne pobrinemo za svoju sreću pitanje je hoće li ikad netko drugi uopće pomisliti na nju. Pa sretno nam svima bilo! 🙂

Podcast intervju s Tomislavom možete poslušati u epizodi #047 Surovih Strasti.