Za Surove Strasti piše: Tomislav Kozačinski. Tomislav je puno stvari za puno ljudi. Nekima je lice s pozornice dok izvodi standup komediju, gdje nasmijava mlade i stare i publika ga obožava, a nekima profesionalni UX dizajner, mentor, dobri duh IT freelancinga u Hrvatskoj, i poprilično dobar govornik. S Tomislavom smo razgovarali u podcast epizodi #87.
Svatko treba definirati svoj uspjeh
Svatko od nas ima (ili bi trebao imati) vlastitu definiciju uspjeha, što za mene znači “biti bogat” nije isto za druge i neće nas iste stvari učiniti jednako (ako uopće) sretnima.
Od malih nogu imam problem s autoritetom. Imam snažnu averziju prema moranju i prema stvarima koje “eto treba napraviti jer drugi tako rade”. Jedno od mojih najranijih sjećanja je neshvaćanje i odbijanje “spavanja nakon marende” u vrtiću. Bilo mi je glupo tada. Glupo je i sada. Odrastao sam prolazeći kroz osnovnu školu s grčem, instinktivno na nekom nivou znajući da mi 99% svega neće biti potrebno u životu – meni, nekima sigurno da. Znao sam da to nije za mene, već tada.
Školski sustav je takav da ne potiče kreativnost i samostalni razvoj već svakog gura u kalup. Sustav je takav kakav je, on će se mijenjati – ili neće, to je neka druga tema za neki drugi put. Ono što znam je da ja nisam nikad htio biti je još jedan koji uči na pamet datume povijesnih bitki, malu voćku poslije kiše ili u konačnici kvadratnu jednadžbu bez koje ne možeš proći matematiku. Kada sam ja išao u škole informatika je bila nešto novo i ne prođe dan da nisam zahvalan na roditeljima koji su prepoznali potencijal i moj interes i napravili sve u svojoj moći da mi skrpaju rabljeno računalo i da mi vjeruju dovoljno da mi omoguće pristup internetu i puste me da se dalje snađem sam.
Uvijek sam htio raditi stvari koje mene istinski vesele. Htio sam učiti ono što znam da će mi biti zanimljivo, korisno i primjenjivo i nikada se nisam mogao natjerati na bilo što drugo. Odnosno, iskreno, nisam ni htio. Svoju potrebu za kreativnim izražavanjem sam prvo usmjerio u grafički a kasnije u web dizajn, što je unazad 5 godina evoluiralo u više smjerova i oblikovalo moj posao u ono što je danas. Već godinama se ne budim pomoću alarma. Pretvorio sam svoju strast i interes prema tehnologiji u karijeru koju sam složio po svojim potrebama. Za mene je uspjeh da radim točno to. Svaki dan – što želim, kada i kako meni odgovara.
“Dovoljno dobro” je problem
Većina ljudi želi “lagan život bez problema”, a kada pogledate oko sebe (ili u ogledalo) koliko ljudi stvarno tako živi? Stvarno jako, jako malo. Zašto? Jer nam od malih nogu prodaju bajke i to zapravo ne postoji. Život će nam uvijek donositi izazove i probleme. I to je OK! Tko troši energiju na izbjegavanje problema je nekako uvijek u problemima. Tko se pretplati na probleme po svom izboru – odluči se na izazov u životu koji je konstantan rast i razvoj i prihvati činjenicu da jedino što pomaže je rješavanje problema a ne kuknjava i jadanje – taj će imati puno sretniji život.
“Kada bih barem imao X veću plaću bi mi bilo dovoljno dobro” – koliko puta dnevno čujete nešto u ovom stilu? I ja sam bio takav, mislio sam da će mi malo veća, pa još malo, pa još malo veća plaća riješiti probleme. Ono što sam shvatio je da zapravo to nije istina. Da, novci rješavaju neke materijalne probleme, ali koliko god bilo na računu, nisam bio sretan. Jer nisam radio što želim, odnosno nisam bio iskren prema sebi.
Lekcija koju sam naučio na prvom i zadnjem “pravom” poslu prije puno godina, jedan petak u 2 popodne. Bili smo gotovi sa svime i novi projekt smo počinjali u ponedjeljak. Rekao sam nadležnoj osobi “gotovi smo sa svime, petak je, jel’ u redu da odem ranije doma?” na što sam dobio odgovor “Ne. Plaćen si da budeš ovdje do 5, ne možeš otići ranije. Nađi si posla.”. Motiviran problemom s autoritetom s početka teksta i figurativnim srednjim prstom prema dotičnoj osobi, iskoristio sam preostalo vrijeme da sročim otkazno pismo, odradio sam svoj otkazni rok i nedugo nakon toga pokrenuo svoju prvu firmu.
Kada sam rekao ljudima oko sebe da sam dao otkaz, gotovo svi su imali istu reakciju, sve u stilu “nisi normalan, imao si dobru plaću, bilo ti je dovoljno dobro.” – I to je problem. Kako i ne bi. Odgajali su nas ljudi koji su preživjeli rat u svojim najboljim godinama. Koji su dobrim dijelom odrasli u nestašici i neimaštini i odgojili su generaciju ljudi kojoj su “željeli više nego su oni imali”. Ali to “više” je zapravo vrlo malo. Građanski san, auto i stan na kredit. I posao koji to otplaćuje. A sve ostalo “nekad, jednom, kada bude bolje”. A to bolje ne dolazi. Niti će samo od sebe ikad doći.
Fokus na više od “dovoljno dobro”
Dugo mi je trebalo da naučim da ću uvijek dobiti točno ono na što se fokusiram. Ako se fokusiramo samo na stvari koje su loše i koje ne valjaju, onda ćemo vidjeti točno to i ništa drugo. Ako ne vjerujem u sebe i ako se podcjenjujem onda će me tako i vidjeti ljudi oko mene, prijatelji i suradnici ili potencijalni klijenti.
Često se ponavljam kada pričam što mi je jedan prijatelj rekao – “Ako želiš biti dobar u nečemu pročitaj metar knjiga na tu temu.” – doslovno fizički metar knjiga. Ono što sam kasnije sam shvatio je da je to primjenjivo ne samo na stručnu literaturu nego na bilo koji aspekt u životu. Sve što želimo znati, raditi, doživjeti, sve je već netko napravio prije nas. Svijet je pun fantastičnih ljudi a internet je prepun knjiga o tome kako su oni nešto postigli i ostvarili. Možemo ponoviti korake i usput napraviti neke svoje promjene i izgraditi svoju stazu i uz njihovu pomoć graditi svoj uspjeh.
Na predavanjima jedno od najčešćih pitanja koje dobijem je “koliko da naplatim svoje usluge, kako da cijenim svoj rad.” – što je bio i moj najveći problem kada sam pokretao svoj posao. Prvi instinkt je da idemo prema potencijalnim klijentima s nižom cijenom jer tako ćemo najlakše doći do posla, što nije istina. No moramo se odmaknuti od onog “dovoljno dobro” mentaliteta i naplatiti koliko vrijedimo.
Jednom kada se fokusiramo na sebe. Jednom kada postanemo osoba koja stalno uči, stalno se razvija i napreduje, kada se vlastito vrednovanje centrira oko konstantnog poboljšanja i vjere u činjenicu da će trud i vrijeme biti nagrađeni boljim prilikama, situacijama i iskustvima, tada postanemo dobri. Kada nam je svaki dan cilj biti bolji, ne od drugih, samo od sebe, više se ne brinemo o stvarima i situacijama i prilikama koje nemamo i nismo imali, kada se maknemo od zamke “dovoljno dobro” možemo iskoristiti svoj puni potencijal i postati što želimo. Tada cijeli svijet postane igračka.
Sve je stvar izbora. A izbor je isključivo vaš.Podcast intervju s Tomislavom možete poslušati u epizodi #87 Surovih Strasti.
