Surove Strasti

Tomislav Cerovec: Što je sveti gral javne komunikacije

Za Surove Strasti piše: Tomislav Cerovec, izvršni urednik na HRT-u, stručnjak za medije i krizne komunikacije, a može se pohvaliti i širokim iskustvima od uredništva emisija vezanih uz gospodarstvo i komentiranja, glasnogovorništva za Ministarstvo gospodarstva, treninga medijskog i kriznog komuniciranja. S Tomislavom smo razgovarali u podcast epizodi #092.

SVETI GRAL U JAVNOJ KOMUNIKACIJI

U komunikaciji, a posebno onoj u medijima ili u krizama postoji tisuću pravila, postoji bezbroj različitih savjeta, mogućnosti što i kako činiti u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, postoji tisuću izlaza, dobrih rješenja, raznih dobrih ili boljih iskustava, a samo je jedno važno, najvažnije pravilo koje je i sveti gral među pravilima – nemojte lagati! I što se događa u stvarnosti? Najčešće se krši upravo to najjednostavnije pravilo… a tako je jednostavno.

UZROK VEĆINE KRIZNIH SITUACIJA

Niti jedna od drugih pogrešaka u komunikaciji nema toliko štetnih učinaka, niti uzrokuje krizne situacije kao laganje. U današnjem svijetu potpune dostupnosti većine informacija, laganje je najteže sakriti i otkrit će se prije ili kasnije, a vjerojatno će to biti prije. No, brzina može ovisiti i o želji nekoga – konkurenta ili protivnika da se mračna tajna o kojoj se laže, otkrije namjerno i ciljano. To je još jedan razlog zašto ne lagati. Kroz stotine predavanja i edukacije o tome kako uspješno komunicirati, a posebno u medijima i kriznim situacijama, naučio sam i sam jedno važno pravilo – nikada nije dovoljno puta ponoviti da se u javnom prostoru ne smije lagati! I dok ovo pišem, pokušavam se sjetiti koliko je javnih osoba, u javnoj komunikaciji, bilo kroz medije ili u izravnom kontaktu s građanima, posebno kada se radi o političarima, poslušalo taj jednostavan savjet.

No, kao što pretpostavljate, postavio sam to samo kao retoričko pitanje, jer odgovor ćete ionako znati i sami, bez da se imalo morate potruditi ili razmisliti o njemu. Dakle, ne trebaju vam duboke stručne analize, ne trebaju vam drugi govoriti što je sve netko krivo napravio, jer jednostavno je, onaj tko je javno lagao i još gore obmanjivao javnost, ne bi trebao imati što raditi u toj istoj javnosti. Prema svemu do sada rečeno, ispada da su najpametniji oni koji šute, ali to je također daleko od istine, jer i to nije dobar put. I ako se pitate kako to da se onda neki od njih, u političkom životu, lažima i obmanama uspjevaju održati godinama, čak i desetljećima (a nisu svi političari isti i većina ih ipak ne laže), više je odgovora na to pitanje.  

Osim činjenice da su dio njih dobri retoričari, komunikatori, da ljudi zaboravljaju izrečene laži, da često imaju sužen izbor koga birati, da se na to odlučuju iz određenih razloga (interesa) ili zbog prirodne genetske urođenosti oprosta, sve više je i empirijskih dokaza da laž ako se dovoljno puta ponovi može postati i istina ili se bar može javiti sumnja u to što je stvarno u konačnici istina.

RAZLOG VJEROVANJA U DEZINFORMACIJE

U Irskoj je tako provedeno zanimljivo istraživanje koje je potvrdilo da su ljudi skloni povjerovati u dezinformacije koje potvrđuju njihove stavove i uvjerenja, pa čak i potvrditi stvaranje lažnih sjećanja. To konkretno znači da ako je plasirana lažna vijest sukladna stavovima ljudi koju ju primaju, može stvoriti sjećanja čak i na stvari koje se nisu dogodile.

Kada svemu tome dodate i činjenice da mediji, a posebno novi mediji imaju sve veći utjecaj i mogućnost širenja informacija na sve komunikacijske sfere, ali i najšire mase ljudi, onda je današnja odgovornost društvenih medija i platformi ogromna. To je posebno važno i zbog činjenice da svi koji objavlju nešto putem društvenih mreža to rade isključivo pod vlastitom moralnom odgovornošću i prenoseći vlastite stavove potpuno bez mogućnosti provjere objavljenih informacija. Ta odgovornost, koje većina možda nije ni svjesna, a možda nije ni razmišljala o njoj, omogućava svima da bez posrednika putem svih oblika društvenih mreža ili platformi, šalju informacije do krajnjeg korisnika. Tu dolazimo i do izuzetno važnog pitanja, usudim se reći, možda i najtežeg i najvećeg medijskog izazova današnjice – gdje u svemu tome prestaju privatni interesi, a počinje društvena odgovornost. To će biti i još jedna od tema ovih, barem mojih budućih komentara…

No, vratimo se temi s početka teksta…kako uspješno komunicirati, što izbjegavati u komunikaciji, tko nas sve laže, možemo li to prepoznati, kako, zašto to dopuštamo, te kažnjavamo li takvo ponašanje na izborima ili neki drugi način i u konačnici kako se protiv toga boriti!? Naša građanska dužnost je to prepoznati i imati stav o tome je li to prihvatljivo i što s tim učiniti. Posao stručnjaka je naučiti sve one koji imaju potrebu za tim, kako uspješno komunicirati.

Ako ste ipak odlučili nešto od navedenoga učiniti ili početi, bez obzira predstavljate li učesnika ili gledatelja i bez obzir s koje strane (ne)sportske arene se nalazili, imate sjajnu priliku upravio sada. Ako vam baš, nije interes, nužda ili potreba učiti na primjerima iz života što činiti, a što ne činiti u medijskoj komunikaciji, možete na tim primjerima to činiti iz zabave ili zbog odluke kome dati svoj glas. A takva idealna prilika je pred vratima. Predsjednička kampanja nije ni počela, a već možete uzeti kokice i bez plaćene ulaznice uživati u besplatnoj predstavi iz prvog redu te istodobno puno toga naučiti na njihovim iskustvima. A da, da na kraju ne zaboravim ponoviti i pravilo svih pravila – u javnoj komunikaciji nikako ne lagati!

Povezani sadržaj:

Podcast intervju s Tomislavom možete poslušati u epizodi #092 Surovih Strasti.